Spašavanje eura bez jedinstvene politike prema problematičnim članicama
Obuzdavanje špekulanata, veća proračunska disciplina, ako treba i uvođenjem sankcija. EU, nakon što je izdvojila milijarde za stabilizaciju eura, sada bi trebala pokazati efikasnost. Međutim, jedinstvene politike još nemaAko bi se povjerovalo u izjave vodećih političara EU u ovom trenutku na kocki je sudbina zajedničke valute, ako ne i cjelokupnog projekta ujedinjene Europe. Ako je zaista tako onda bi se očekivao i najveći stupanj jedinstva. Ali, vlade i dalje vuku svaka na svoju stranu, pri čemu su prije svega Nijemci sami sebe doveli u tešku situaciju.
Još prije nego što se sastala radna grupa ministara financija EU Berlin je na svoju ruku odlučio zabraniti takozvane prazne kupovine na burzi. Riječ je o burzovnim okladama na pad cijena dionica i državnih obveznica.
Zli špekulanti
Međutim, da bi takav potez bio efikasan neophodan je globalni
sporazum ili, u najmanju ruku, sporazum na nivou EU. Ovako je dojam da
se kancelarka Angela Merkel rukovodila prije svega unutrašnjim
političkim interesima. Bio joj je potreban dokaz odlučnosti nakon
optužbi za oklijevanje. Dakle, u pitanju je čista politika simbola.
Općenito je u Europi postalo moderno da se za krizu optužuju
prvenstveno zli špekulanti. Oni svakako nose dio odgovornosti i
izazivaju velika kolebanja na tržištima. Ali isto tako je točno da
protiv čvrstog gospodarstva ne mogu ništa.
Političarima je lakše pripisivati krivnju nekim anonimnim snagama,
jer tako skreću pažnju sa bitnih grešaka u proračunskoj politici.
Naime, činjenica je da su gotovo sve zemlje eurozone dugo živjele
preko svojih mogućnosti. Vlade, bilo desne ili lijeve, zazirale su od
toga da biračima priopće neugodnu istinu. Berlinska koalicija je do
nedavno čak pričala o smanivanju poreza. U Njemačkoj je, istina,
proračunski deficit relativno mali, ali je zato utoliko veći ukupan
državni dug. Dakle, nema nikakvog razloga za šepirenje.
Konsolidacija u prvom planu
Zato je dobro što sada ministri financija ponovo u prvi plan
stavljaju konsolidaciju (proračuna). I tu njemačka vlada otežava ionako
težak konsenzus, jer sada spominje promjene (lisabonskog) ugovora,
odnosno kažnjavanje grešnika. Jasno je da više nema mjesta za pogrešnu
velikodušnost i to države lake ruke duguju poreznim platišama u
discipliniranim zemljama. Neophodno je znatno poboljšati i kontrolu i
usklađivanje financijske i ekonomske politike. Ali ako se ima u vidu
koliko su trajali pregovori oko lisabonskog ugovora onda bi najbolje
bilo držati prste što dalje od njega i zaboraviti na temu „promjene".
Tko otvori tu Pandorinu kutiju može očekivati samo nove probleme.
Postavlja se pitanje što se želi postići scenarijima o smaku
svijeta. Ako je sve to točno zašto vlade nisu ranije reagirale? A ako
nije točno moglo bi postati proročanstvo koje se ostvaruje samo od
sebe.
